-Piše: Budo Simonović
Kad se dođe do Jošanice na desnoj obali Drine, na sredokraći između Foče i Ustikoline, do sela Gudelj, gore u brdu, valja se popeti još koji kilometar, kilometar i po, strmim, krivudavim makadamom poslednje kategorije, kojim očigledno odavno kreće samo ko mora.
Po zidinama zaraslim u trnje i korov, po ko zna otkad nekošenim livadama, oronulim voćnjacima i obaljenim ogradama, jasno je da je i ovuda protutnjio rat. Kad se stigne do mjesta odakle kola ne mogu dalje, namjernika dočekuje neki ledeni mir, koji remeti samo žubor lijepo uređene spomen-česme, „hair“, koji je za dušu svoje majke Azize Reko, 14. jula 2012. godine, podigao sin Amir. Na njoj zapis i na arapskom i srpskom svete poruke iz „Kur’ana“: „Ko ubije jednog nedužnog čovjeka kao da je ubio cijelo čovječanstvo. Ko spasi život jednog čovjeka kao da je spasio cijelo čovječanstvo.“
Malo niže, na brežuljku između dvije ruine nekadašnjih kuća, spomenik, bijeli obelisk, na kojem su upisana imena trinaestoro Reka stradalih u minulom ratu.
A na pedesetak koraka prije, kuća prvih komšija, Srba, Todora i Stane Pejović. U kući samo Stana, starica dobrano načetog zdravlja – njen muž Todor, penzioner, nekadašnji vojni službenik u Hadžićima, pošao nekim poslom do Foče.
– Ne pitaj mene, ne pitaj nas ništa – pitaj one krvnike što su to uradili i sve ovo zakuvali, što su nam zatvorili kuću i učinili da nam se ovdje ne mili živjeti i gledati krvave zidine i pustoline naših dobrih komšija, sa kojima nikad nijesmo imali ništa sem dobro – zapisujem gorke riječi ojađene starice, umorne od života i muke u kojoj broji staračke dane. – Eto, i ta nam česma bila zajednička i nikad niko ničiju kantu ne pomjeri, grka riječ ne pade među nama, a onda došlo vrijeme zlotvora i sve ode u ambis. Ja Amira volim kao da mi je sin, svi ga volimo, porastao u našoj kući, kao i moja djeca u njihovoj. Zna to on i poštuje kao da se ništa nije desilo, zna da mi nijesmo ništa krivi za zlo i nesreću koja ga je zadesila, jer tada nijesmo ni bili ovdje i u Gudelj smo se vratili tek poslije tog Dejtona, a svejedno, teško nam je, u oči ne možemo da ga gledamo...
– Ja sam ponosan na mog druga i brata Amira, na sve to što je uradio. Kad smo se rastali devedeset druge u Ustiprači, ja sam se vratio u Zaječar i sve ispričao svojim sinovima šta sam uradio. Ovu priču će znati i moji unuci i dok sam živ, uvijek i na svakom mjestu, bez straha ću stati ispred Amira Reka da odbranim ono što je učinio, pa i što sam ja učinio za njega – rekao je, kako je zapisala novinarka Dženana Halimović, Dragan Simić nakon prve premijere dokumentarca „Makedonac“.
A potpisniku ovih redaka nedavno je u Foči, na obali Drine, Amir Reko kazao da njegova majka živi u njemu, da nikad ne smeće s uma njen amanet da čovjek nikad, ni u kakvoj situaciji, ne smije zaboraviti da uvijek mora pokazati da je čovjek.
– Ja ne mogu i neću nikad zaboraviti ko je i kako ubio moju majku, ali meni nijesu krivi samo ti bezumnici, ti monstrumi, već još više oni, i s jedne i sa druge strane, koji su stvorili takvu situaciju i omogućili da takvi dođu do riječi; oni koji su im dodali oružje u ruke i koji su tada, na svim stranama, odlučivali o životu i smrti, ne vodeći pritom računa o nedužnom narodu, već su ga ostavili nezaštićena, na milost bezumnih dželata i krvopija, kakvi uvijek, i na svim stranama, izrone u smutnim ratnim vremenima.
K r a j
Zašto se ubio Aćim Kulić?
Niko od Muslimana iz mog sela nije preživio taj strašni dan da bi kazao šta se desilo i kako je bilo u Gudelju – kaže Amir Reko. –Naše komšije Srbi, koji su, inače, očajni zbog svega, vjerovatno znaju, ali ni danas ne smiju da kažu i posvjedoče. Jednog od njih, dobrog Aćima Kulića, našeg vrlog komšiju i prijatelja, koji me je spasio kad me je jednom kao dječaka ujeo poskok, baš kao što je njega od ujeda zmije nekad spasila moja baka Hatidža, sve to je toliko peklo, toliko ga je pogodilo da je u jednom momentu odlučio da sve kaže i posvjedoči, ali je, po svoj prilici, onda izložen strašnom pritisku. Kad sve to više nije mogao da izdrži, kad je, valjda, uvidio da mora da ćuti i živi sa tom sramotom, nije na to pristao – uzeo je pušku i prekratio muku...